Podsjećanje na strašan pokolj iz 1942. godine
Danka Milaković, danas u 91. godini života, nosi duboke rane iz prošlosti koje nikada nisu zacijelile. Kao djevojčica od osam godina, svjedočila je užasnim zločinima svojih susjeda ustaša, koji su joj ubili majku, baku i druge članove porodice. Njene slike mučenja i stradanja i dalje su žive, a snovi joj često donose krv, jauke i zvukove mitraljeza.
Stravični dan u Milakovićima
U zimu 1942., dok je bila u kući sa majkom, bakom i braćom, ustaše su upale u selo Milakoviće, koje je gotovo uništeno u tom pokolju. Danka opisuje kako su prvo ubili Rozu, katolkinju udatu za Srbina, koja je hrabro pokušala da zaustavi napade. Ubice su ih zatim zatvorile u sobu, izvan koje su postavili mitraljeze. U krvavom pokolju u sobi je ubijeno četrnaestoro ljudi, dok su Danka i njena dva brata čudom preživjeli skriveni među mrtvima.
Preživjeli u kući užasa
Usred stravične tišine i hladnoće, Danka je cijelu noć prenosila svoje mališane, boreći se da ih spasi. Kada je prozračilo, našla se među mrtvima i ranjenima, dok se njen otac, strina i djed sakrivali u obližnjem jarku. Poslije povratka u selo, nastavili su život iz temelja, ali sa bolom i sjećanjima koja traju do danas.
Nezaboravne traume i živa savjest
Danka ističe da niko nikada nije kažnjen za ovu zvjerstvu, a da je njen život težak i pun boli. Sjećanja na mučenja žena i djece, koje su bile izložene nepojmljivim torturama, i dalje su živa. Ona ne traži osvetu, već traži istinu i da se ne zaboravi ono što se dogodilo, kako bi se poštovala žrtva i razumio izvor boli koji i dalje nosi srpski narod i buduće generacije.
