Svjedočanstvo sveštenika Nemanju Vidića o stradanju Srba u akciji Oluja
U vrelim danima avgusta 1995. godine, vazduh su ispunjavali jecaji djece i zvukovi traktora, automobila i zaprežnih kola u dugačkoj koloni Srba koji su primorani da napuste svoja ognjišta tokom hrvatske vojne i policijske akcije "Oluja". Sveštenik iz Novog Grada, Nemanja Vidić, prisjeća se tog bolnog perioda i naglašava da je Bog sačuvao narod od pokolja koji mu je prijetio.
Vidić ističe da je taj narod nosio križ stradanja i patnje, a sjećanja na bezbroj ljudi u koloni protjeranih iz svog zavičaja ostaju duboko urezana. Sveštenik, koji je u to vrijeme bio pored puta u crkvenoj kući, posvjedočio je emotivne susrete sa porodicama koje su se pokušale vratiti kućama nakon rata.
"Teško je bilo gledati ljude koji su napustili sve što su imali i krenuli u neizvjesnost, ne znajući gdje će stići", kaže Vidić. Posebno ga je potreslo što su djeca prisiljena na djetinjstvo u nepoznatim krajevima, a stariji ljudi morali da odu sa mjesta gdje su proveli život.
Poziv vladike gornjokarlovačkog Nikanora da pomogne u spašavanju svetinja odveo je Vidića do mosta na Uni, gdje je vladika klečeći poljubio tlo uz riječi da se možda nikada neće vratiti. Lica ljudi u koloni odavala su duboku tugu i nesigurnost – osjećaj odlaska u ništa.
Novogradski Srbi su pomogli koliko su mogli, iako je i ovdje vladala neizvjesnost. Vidić naglašava da je egzodus Srba iz Republike Srpske Krajine jedna od najtežih tragedija, čiji opseg ne bi bio moguć u mirnodopskim okolnostima.
Na novom groblju u Novom Gradu počeli su da se sahranjuju stradali sa oznakom NN, a pratile su ih i ekshumacije. Sveštenik ističe potrebu da mlađe generacije budu upoznate sa strašnim dešavanjima koje su Srbi prošli tokom devedesetih godina, kako bi se očuvala njihova istorijska svijest.
