Istorija stradanja Srba u Srebreničkom srezu

Analizirajući sudbinu srpskog naroda u Srebreničkom srezu tokom 20. vijeka, jasno je da su događaji iz 1942. godine direktno povezani sa tragedijama iz 1992. godine. Zločini su počinjeni od istih porodica i sa istim svirepim motivima, što je izjavio Radomir Pavlović, predsjednik udruženja „Most“ i potpredsjednik SO Srebrenica.

Srebrenički srez je nekada brojao preko 35.000 stanovnika, pri čemu je Srba bilo 51%, dok je prema popisu iz 1991. godine bilo svega 9.500 Srba i više od 27.000 Bošnjaka. Ustanak iz 1941. podigli su istaknuti Solunci iz ovog kraja, dok su ustaše kasnije preuzimale vlast i provodile etničko čišćenje Srba, što je i rezultiralo drastičnim smanjenjem srpskog stanovništva do 1991. godine.

Paralele stradanja: 1942. i 1992.

Selo Zalazje svjedoči o istim zločinima iz 1943. i 1992. godine, sa stotinama ubijenih civila iz istih porodica i istim ubicama. U selu Banjeviće 1942. ubijeno je 164 Srba od strane ustaša; slično je bilo u Kravici 1993. godine, gdje su pripadnici armije Bošnjačke stran Komandovana od strane Veiza Šabića ubili decu, starije i nemoćne.

Srodne tragedije doživjele su porodice Mlađenović u Ježeštici i Mitrović u Podravanju, gdje su pokušaji genocida iz Drugog svjetskog rata ponovljeni tokom rata 1992-1995. godine. Ljubomir Mlađenović izgubio je članove porodice u oba perioda, a njegovi napadači su iz iste muslimanske familije Ademovići, sada generacijski zamenjeni.

Neprepoznata pravda i veći broj kazni za Srbe

Uprkos stradanjima Srba, prema Pavlovićevim riječima, u posleratnim procesima Srbi su dobili deset puta žešće kazne nego Bošnjaci, iako je broj žrtava proporcionalan demografiji iz 1991. godine. Zločini su bili surovi i sistematski, sa elementima etničkog čišćenja, naročito u selima uz rijeku Drinu.

Na području Srebrenice je između maja 1992. i januara 1993. godine spaljeno preko 50 srpskih sela, a masovna ubistva izvršena su na kućnim pragovima, često na velike srpske praznike. I pored saznanja o počiniocima, pravde i dalje nema, dok natpis u Memorijalnom centru u Potočarima glasi: „Neka osveta bude pravda“.

Ova tragična istorija potvrđuje da je sudbina srpskog naroda u Srebrenici kroz dvije decenije smrti i patnje ista, a pravedno suočavanje sa prošlošću je još uvijek neostvareni cilj.