Dvofazni san kroz istoriju
Ljudi su nekad često spavali u dva odvojena perioda, poznata kao "prvi" i "drugi san", s kratkim trajanjem budnosti između njih. Zapisi iz raznih krajeva svijeta pokazuju da su poslije zalaska Sunca mnogi rano išli na počinak, probudili se oko ponoći na sat ili više, pa ponovo zaspali do jutra.
Kako je nestao "drugi san"
Razvoj veštačkog osvetljenja i industrijska revolucija promijenili su obrasce: lampe i fabrički ritmovi produžili su aktivne večeri i nametnuli jedinstven, neprekidan san. Osvjetljenje je pomjerilo cirkadijalni ritam i smanjilo pojavu dvofaznog sna. Ipak, istraživanja pokazuju da u zajednicama bez električne energije ljudi i dalje često spavaju u dva dijela, s buđenjem oko ponoći.
Svetlost i unutrašnji sat
Svetlost snažno utiče na cirkadijalni ritam i doživljaj vremena. Jutarnje svjetlo s većim udjelom plave svjetlosti pomaže razbuđivanju i potiskivanju melatonina. U uslovima slabog ili odsustvu prirodnog svjetla ljudi gube osjećaj protoka dana, što se posebno vidi tokom polarnih zimâ ili života u pećinama.
Noćno buđenje i nesanica
Kratka noćna buđenja su prirodna i često se dešavaju pri prelazu između faza sna, posebno blizu REM faze. Ključno je kako reagujemo na noćno buđenje: anksioznost i gledanje na sat mogu produžiti osjećaj budnosti. Kognitivno-bihevioralna terapija za nesanicu savjetuje da, ako se ostane budan duže od 20 minuta, napustite krevet i obavite mirnu aktivnost pod prigušenim svjetlom, pa se vratite tek kad osjetite pospanost. Prihvatanje budnosti i razumijevanje kako mozak percipira vrijeme često pomažu da san ponovo dođe sam od sebe.
